Predgovor

Poznati francuski književnik, novinar i akademik Andre Frossard, razmišljajući pri kraju života o iskustvu svoga, kako će on reći, trenutačnog obraćenja na katolicizam, za doživljaj svjetla koji ga je preplavio u jednoj samostanskoj crkvi rekao je kako je ta svjetlost "definitivno preokrenula redoviti poredak stvari. Mogao bih čak reći da otkad sam je ugledao, za mene postoji samo Bog, a sve ostalo je hipoteza". Radi se o svjetlosti koja se teološkim rječnikom naziva milost. Dok držim u ruci novu knjigu Vesne Miculinić-Prešnjak ne mogu se oteti dojmu da u ruci držim knjigu milosti. Njoj je darovano svjetlo osjećaja i riječi. Premda joj je (znatno) oduzeta svjetlost očiju, ona nije uskraćena. Možda bismo upravo na tragu gore rečenoga mogli zaključiti da se radi o iznimnosti dara!?! Stoga ne bi trebala zazvučati čudno ni tvrdnja, izrečena s tim u dosluhu, kako je za Vesnu pjesništvo jedina stvarnost, a sve ostalo hipoteza. Ona se čak svojom poetskom fakturom pokušava oteti tome dojmu, dokazati nešto drugo - ali i ova je zbirka odaje. Njezin svijet postoji samo kada pjeva. Pa makar pjevala o bolu.

Ako je istinita tvrdnja kako je umjetnost u stanovitom smislu poušaj bijega pred smrću (Cesarić bi rekao "Pred smrću skrih se koliko mogoh"), onda bismo za razumijevanje poezije Vesne (ako se ta poezija uopće može razumjeti) trebali uzeti isti ključ i ući. A kada uđemo zateći će nas pregršt "srcem primaknutih" stihova, dotično, osjećaja, pitanja, strahova, nada i drhtaja. U svakoj ćemo se pjesmi osvjedočiti kako je ljubav onaj štit kojim se Vesna brani pred naletom težina, pa i same smrti. Mag hrvatskog pjesništva Tin Ujević reći će u svojoj poznatoj "Kolajni": Nisam li pjesnik ja sam barem patnik i katkad su mi drage moje rane.\Jer svaki jecaj postati će zlatnik,\a moje suze dati će đerdane."

Možda bi upravo ova dva navedena stiha naših poznatih pjesnika mogla biti stanovitom paradigmom za cjelokupno, pa i naše pjesništvo. Pjesnik, ukoliko uistinu pjeva, i ne može (i ne smije?) biti drugo do patnik. On darovitošću pronicanja i proćućivanja ponire mnogo dublje, proživljava mnogo bolnije od onih kojima nije darovan taj dar, ili - recimo - ta milost. Pa i tada kada baš svaka pjesma i nije prava umjetnost, ona je barem izraz patnje. Milost tako u odjeći patnje poprima univerzalne (krsćanske?) karakteristike, kao temelj za umjetnost. Ne iščitavamo li upravo s tog zrenika sveukupnu zapadnu umjetnost? U slučaju Vesne Prešnjak tu ćemo pomisao samo još učvrstiti. I ona je uvjerena da svaki stihovi bili ogrebotina, neiscjeljena rana, zauzlan čvor su nož koji neprestance reže. Izrečeni (napisani) oni postaju zlatnici; njene suze pretvaraju se u dobro zaliven vrt iz kojega niču "đerdan" jedne mekane, zaljubljene i nadasve duše koja pati.

Pjevanje Vesne Prešnjak prepljavljeno je ljubavlju i bolom, čežnjom i razočaranjem, vapajem i smirajem. Gotovo bismo "svetogrdno" mogli pomisliti ako je njen izbor umrijeti pjevajući. Ona gotovo da slasti bola uživa u vlastitoj obmani: "Stvorih o tebi mit" pa stoga "umorna od sjete razmišlja da bi došla do zaključka: "Netko mi Te\ukrao\vješto\prepredeno\mnogo\godina\prije". Kako je to već u životu, i ovi mi stihovi potvrđuju ćudljivost i nepredvidljvost mjene. Katkada ushitni, katkada sjetni, ponekad proključaju teškom rezignacijom i umorom, no na kraju u njima zatitra nada: "A oko čeznje\nadom korača\titra, veze\odu o Tebi\Nadu mi, nadom vraća." Nada dakako, nije nešto čemu granice može postaviti vidljiv svijet. Nada putuje dalje, daleko dalje, i dublje i više. Tamo je mjesto u koje nas vode pjesme Vesne Prešnjak.

Anton Šuljić, prof.