Svjetovi slutnje Vesne Miculinić Prešnjak
Onaj tko je osjetio slast i bol obdarenosti pjesništvom znat će koji su to razlozi koji nagone na pisanje i što je to što pokreće nemirne temelje pjesničkoga postojanja. Pišući, pjesnik dodiruje rubove istine i obmane, zanosa i očaja, jave i sna, znanja i objave. Pišući, pjesnik dodiruje sebe u najdubljim dnima i iznosi se u postojanje u kojem prepoznajemo nešto svog, nešto što i nas izgovara i objavljuje. Pišući, pjesnik ustvari dodiruje i nas. Stvaralački čin pisanja tako postaje dragocjen svjedok i znak univerzalnog i sveobuhvatnog jedinstva u postojanju. Pisati poetski više je od pisanja povijesti. Povijest bilježi nešto od egzaktnosti, a poetski zapis bilježi nešto od univerzalnog postojanja, nešto što nije završilo već traje; traje u nama i oko nas. Tako pisanje postaje trajni protok susretanja u postojanju u kojem se raspoznajemo, čak i tada kada je pisac nenazočan ili već nije među nama. Gdjekad ti zapisi donesu mirise djetinjstva, gdjekad ljepotom ili boli zatrepere istine srca, a gdjekad dotičemo svjetove stvarnije od sveg postojanja, svjetove, naime koji sav svoj treperav smisao kriju u slutnji. Upravo njom - slutnjom, protkanom nadom, odišu i stihovi riječke pjesnikinje Vesne Prešnjak. U njenim se stihovima mekoća riječi prelijeva u zvučnost, a zvučnost u snovitost koja zatreperi, dotakne i ugasi se u novoj nedovršenosti zanosa. Slutiti za nju znači pisati svoju jedinu stvarnost. Slutiti ustvari znači u postojanje točiti nadu, u zbilju unositi san, u snove nemir, a u nemir mir. Njene su pjesme ustvari izričaj njene neograničene čežnje za ljubavlju, snatrenje o nedohvaćenoj zbilji i o zbilji kojoj cjelinu nazire tek u kratkotrajnom srhu zanosa ljubavi. Ne dohvatiti kao da je dati novi zamah. Ne postići kao da je upisivati se trajno u transcendiranje kojem kao da bi za poetsko bolje bilo nikad i ne doseći. Tako to pjevanje postaje nekom vrstom vjere i molitve i nekom vrstom nadilaženja stvarnosti kojoj je pjesma dogma, riječ obredni znak, a pisanje terapija. Pjevati za pjesnikinju znači ugrađivati komadiće mozaika u samo njoj dohvatljivu cjelinu velebne ali nesigurne kompozicije smještene u nepostojeće, ali slutnjom dodirnuto iskustvo. Jedino tako je moguće čitati ove stihove u kojima se miješaju svjetovi stvarnog i nestvarnog, osjećanog i nedohvaćenog, željenog i proživljenog, l ma koliko smo uvjereni u nedovršenost njenih zanosa, sigurni smo u ljepotu iskustva. Njeni stihovi, kolikogod bili izraz školjkasta cijeđenja, lepršav su i zaigran svijet koji je dobrodošao u naše misaone, često vrlo opterećene, svjetove. Ritmičnost i rimičnost, slikovitost i mirisavost, zaigranost i začaranost njenih stihova pokazuje razinu dosegnute jednostavnosti njene duše. Iz njene poezije kao na dlanu možemo sagledati razinu jednog konkretnog postojanja. U njemu otčitavamo i svoje zbilje i povezujemo se u univerzalnosti svijeta u kojem poezija ostaje i postaje neprevarljiv dokaz da živimo. Dotle dok u nama zatreperi i jedan stih, dok se do skritih slojeva duše probije ma i jedan zanos - dotle smo sigurni da poetsko postojanje možda jest i jedino istinsko postojanje. Jer dodiruje nas, različite u vremenu i zbiljama. Utoliko i ovi stihovi, kao i dosadašnji iste pjesnikinje, dodiruje stvarnosti kojih postajemo svjesni tek kad nas zahvate i nose. A oni to mogu i znaju. Anton Šuljić, prof. |