Misli...

Vesna Miculinić Prešnjak ponajprije živi svoje pjesme. Onda nešto iz toga proživljenog napiše, ali nam daje do znanja da nas zavarava: ono što je napisala, daleko je od proživljenog.

Skriva se u šansonama, ne ljubavnim šansonama, nego šansonama ljubavi. One su pak upućene nekome nepoznatome nekome Ti. Brižno čuva Tajnu iza zamjenice Ti.

Čini mi se čak da bi joj više odgovaralo toga Nepoznatoga nazvati Tajnom nego ga oslovljavati s Ti. Taj "Ti" ipak nije osoba dana u svojoj konkretnosti, nego živi u imaginaciji pjesnikinje. Imaginacija, čežnja, uživljavanje u maštu kao nešto stvarno i opipljivo mješa se s nekom konkretnom Tajnom koja je sva satkana od puno različitih mozaičkih dijelova. Ta Tajna te kvalitetete ima i nema. U svakom ih slučaju ima u svijetu pjesnikinje.

Zato ova pjesnikinja, koja nam već u trećoj zbirci progovara, bolje reći šapće svoju dramu ljubavi, tu istu ljubav, za kojom toliko čezne, nikad neće dostići. U pjesnikinji živi dijalektika: ona želi dohvatiti tu ljubav, točnije: ona želi biti dohvaćena, sva prožeta tom ljubavlju, ali se u isto vrijeme boji ostvarenja toga, jer bi to mogla biti smrt. Zaista, ako je ovo iščekivanje, dostignuće Tajne, ostvarenje želje, sjedinjenje i stapanje s Tajnom bila bi za pjesnikinju smrt. Možda i prestanak poezije za nju. Taj prestanak ne bi značio da se ona našla, nego da je odbacila veće radi manjega: traženje radi dobiti. Ona je ipak svjesna, koliko god bila koji put nestrpljiva i tiho optuživala, da ona manje može bez poezije negoli bez stapanja s Tajnom. Tajna - Ti tjera je na poeziju! Odsutnost one Tajne, velike kao čovjek, nedokučive kao Bog, majušne kao dijete kojemu ona želi biti okriljem i štitom: i tom čovjeku (Tajna) i Bogu. Tom Velikom - tom Tajnovitom, koji u njoj stalno oplođuje čežnju, ona želi biti majkom. Ipak, bila bi nesretna kad bi se to majčinstvo ostvarilo. Tada bi nestalo Tajne i njene oploditeljske uloge.

Neostvarenost je tjera na pjevanje i traženje stila i stiha u svojoj pjesmi, koji nam koji puta sliči na šansonu, koji puta na neki primorski melos, koji puta na poj valova. Kod nje nema ni haiku ni refleksivne poezije. Sva je njena poezija dozivanje, uzdasi. Tiha drama ljubavi u koju će koji puta dozvati i Boga.

Dr. Milan Špehar, red. prof.