NJAZLO DUŠE

Pred nama je još jedna pjesnička zbirka riječke autorice Vesne Miculinić-Prešnjak, ovoga puta dijalektalne, naslovljene «Njazlo duše». Autorica, koja se dugi niz godina zalaže za promidžbu dijalektalne poezije, donosi pjesme različitih tematskih i interesnih sfera. Dok s jedne strane mnogi kritičari vele kako dijalektalna poezija, općenito govoreći, kao literarna kategorija eufemistički rečeno šepa, drugi pak naglašavaju sve veću zastupljenost dijalekta kao primarnog i autentičnog izražajnoga sredstva. Dijalektalna je književnost ponekad podcijenjena ili udaljena od književnosti na «čistome, književnome» jeziku, premda treba naglasiti da se u posljednje vrijeme sve više teži analiziranju evokativne snage dijalektalne riječi, a i samo je pjesništvo pokretačka snaga za razumijevanje različitosti. Pjesništvo jest dijalog koji sjedinjuje i poništava razlike, pa i u tome leži važnost dijalektalne riječi, koja proširuje vidike i tematske obzore pjesništva, postajući ujedno i novo spoznajno sredstvo.

Od tuda i pjesnički naslov «Z moj'ga kraja», jer dijalektalno je pjesništvo, kako smo više puta imali prilike čuti, blisko djetinjstvu, uspomenama, a i osobitost je «materinskih» jezika da imaju polet i živu snagu stvaralačke percepcije. Do toga dolazi iz razloga što unutarnja snaga na kojoj pjesništvo počiva poprima drukčije vibracije kroz dijalektalni registar. Kako je jednom prilikom rekao talijanski slikar i književnik Pino Bonanno «čin pisanja u ,mjesnom' govoru svjedoči dakle osjećaju pripadnosti jednom identitetu, ali prvenstveno svijetu i želji da ga se slavi jezikom svakodnevice i sna. Također, to je dokaz da je moguće eksperimentirati riječima u svom njihovom bogatstvu, u njihovom suodnosu prema stvarima, u prekidanju, zamjenjivanju, određivanju prema jednoj slici stvarnosti, artikulaciji na stranici, na način da postanu dosljedne izvornoj fonetici». (...)

Vanesa Begić

SUGESTIVNI STIHOVI

U novoj zbirci pjesama "Čez sanje" Vesna Miculinić Prešnjak ispisuje poeziju na standardnom hrvatskom književnom jeziku te na čakavskom, preciznije rečeno, grobničkom dijalektu. Zbirka je podijeljena na tri ciklusa od kojih je prvi zavičajnog, drugi duhovnog a treći ljubavnog nadahnuća.

Zbirka započinje pjesmom bez naslova u kojoj se sve to objedinjuje. Pjesnikinja ispisuje pjesmu na čakavštini u formi molitve u kojoj se obraća Bogu i pjeva o svom zavičaju u Grobnišćini, o gradu Rijeci u "va koj san zgojena" a tu je i ljubav " ku san trdo, trdo va njedra skrila".

U ciklusu "Zibelo moja" su pjesme zavičajne tematike posvećene njezinom rodnoj Grobnišćini. Tu je i pjesma "Z moj'ga kaštela" (Iz moga grada) u kojoj Vesna Miculinić Prešnjak ističe s ponosom kako "Tu san rojna/ Tu je moje/ Živjenje celo (…)". Pjesnikinja je uspjela podariti nam sugestivne, njoj svojstvene stihove. Tu je posebice dojmljiva pjesma "Rico" koju je pjesnikinja posvetila svom rano preminulom ocu.

U cijelom poetskom opusu Vesne Miculinić Prešnjak preovlađuju primorski motivi. Nekoliko pjesama u ovom ciklusu je pjesnikinja posvetila svome gradu Rijeci. Tu je i nekoliko zanimljivih pjesama posvećenih rijeci Rječini koja protječe kroz njezin grad Rijeku. Primjerice u pjesmi "Bušan Te, bušan su": Dobro Ti jutro, Ričino/(…)Teci mi zavavik mila / aš se ono teplo/ Na Tvojih valićih vri".

Najviše pjesama u ovoj zbirci je ljubavne tematike. One se nalaze u trećem, najvećem, ciklusu pod naslovom "Takni me". U njima je pjesnikinja uspjela izbjeći klišeje i patetiku. Tako u pjesmi "Domišjan se": "A ure su/ Po staroj užanci/ Čez nas prošle/ Kod valići/ Ostale su sanje/ I spomen/ Na te mići."

Osim ljubavnim Vesna Miculinić Prešnjak iskazuje se i u dojmljivim duhovnim pjesmama. One se nalaze u ciklusu "Božansko zrnje". Spomenimo samo iz ovog ciklusa pjesmu "Gospo od Trsata" koja je, kao i uvodna pjesma, napisana u formi molitve: " Gospo od Trsata / Ufanje si naše / Aš odvavik opiraš / Svoj'ga srca vrata ".

Većina ovih pjesama napisana je slobodnim stihom. Ponekad autorica pribjegava rimi i ona je često spontana i nepravilna.

Bilo da piše slobodnim ili vezanim stihom Vesna Miculinić Prešnjak piše jednostavno i pristupačno. I u ovoj zbirci upravo je očita njezina svijest da bude razumljiva svima. Tako ove pjesme, iako formalno nisu pisane za djecu (mada se ona s uspjehom okušala u pisanju stihova za djecu), mogu ih bez problema čitati i djeca. Upravo je Vesna Miculinić Prešnjak uspjela sačuvati u sebi dječji pogled na svijet. Kako je rekao jedan teoretičar književnosti sva djeca crtaju pjesme a samo pjesnici ostaju djeca. Sjetimo se kako je Maksim Gorki rekao kako je teško pisati za djecu jer ono najbolje u književnosti "za djecu tek dobro".

U vrijeme česte averzije prema suvremenoj poeziji čitatelji s razlogom prihvaćaju ovu poeziju i od prvih pročitanih stihova ćute njezinu autoricu kao nekog bliskog.

Žarko Milenić

KOLIJEVKA NADE

U svakodnevnoj borbi za preživljavanjem i sumanutoj trci za nekim drugim, opipljivijim vrijednostima, poezija kao da je postala nešto sporedno, nevažno, kao uostalom i sve što je, prema Saint-Exuperyju, “očima nevidljivo”, jer “čovjek samo srcem dobro vidi”. No, postoje i oni trenuci tuge i klonuća ili nenadane sreće kada ponovo posežemo za poezijom pokušavajući u njoj pronaći odgovore na teško dokučiva pitanja ljudskoga postojanja. Stoga se kao ključ za ulazak u poetski svijet Vesne Miculinić Prešnjak neobičnom igrom sudbine nametnula upravo Novalisova rečenica “poezija liječi rane što hi zadaje razum”. Premda je poezija na ovaj ili na onaj način Vesnu pratila tijekom cijeloga života, tek su je teške životne okolnosti potakle na intezivnije stvaranje, pa je na tragu Novalisove rečenice poezije u njenu slučaju, doslovno preneseno, još jedvom pokazala svoju iscjeliteljsku moć.

Od kad se upustila u avanturu pisanja poezije, u koju se poput boraca protiv vjetrenjača upuštaju tek oni odvažniji, kao duhovno ishodište Vesnina pjesništva od samoga se početka pojavila njena rodna Grobišćina, mitski kraj sa kojim je ostala trajno povezanma i iz kojega je izrastao njen kršćanski svjetonazor utemeljen na vjeri, nadi i ljubavi prema čovjeku i prirodi. U tom se smislu kao jedno od prepoznatljivih obilježja njene poezije nameće trajna prisutnost i ispreplitanje tih triju motiva bez obzira na to je li u središtu njenih intimnih promišljanja uži i širi zavičaj, voljeno biće ili tematika duhovne inspiracije. (...)

Kim Cuculić, prof.

PJESNIŠTVO JEDNE STVARNOSTI

Poznati francuski književnik, novinar i akademik Andre Frossard, razmišljajući pri kraju života o iskustvu svoga, kako će on reći, trenutnog obraćanja na katolicizam, za doživljaj svjetla koji ga je preplavio u jednoj samostanskoj crkvi, rekao je kako je ta svjetlost «definitivno preokrenula redoviti poredak stvari. Mogao bih čak reći da otkad sam je ugledao, za mene postoji samo Bog, a sve ostalo je hipoteza». Radi se o svjetlosti koja se teološkim rječnikom naziva milost. Dok držim u ruci novu knjigu Vesne Miculinić Prešnjak ne mogu se oteti dojmu da u ruci držim knjigu milosti. Njoj je darovano svjetlo osjećaja i riječi. Premda joj je (znatno) oduzeta svjetlost očiju, ona nije uskraćena. Možda bismo upravo na tragu gore rečenoga mogli zaključiti da se radi o iznimnosti dara!?! Stoga ne bi trebalo zazvučati čudno ni tvrdnja, izrečena s tim u dosluhu, kako je za Vesnu pjesništvo jedina stvarnost, a sve ostalo hipoteza. Ona se čak svojom poetskom fakturom pokušava oteti tome dojmu, dokazati nešto drugo – ali i ovo je zbirka odaje. Njezin svijet postoji samo kod pjeva. Pa makar pjevala o boli.

Ako je istinita tvrdnja kako je umjetnost u stanovitom smislu pokušaj bijega pred smrću (Cesarić bi rekao: «Pred smrću skrih se koliko mogoh»), onda bismo za razumijevanje poezije Vesne Prešnjak (ako se poezija uopće može razumjeti) trebali uzeti isti ključ i ući. A kada uđemo zateći će nas pregršt «srcem primaknutih» stihova, dotično, osjećaja, pitanja, strahova, nada i drhtaja. U svakoj ćemo se pjesmi osvjedočiti kako je ljubav onaj štit kojim se Vesna brani pred naletom težine, pa i same smrti. Mag hrvatskog pjesništva Tin Ujević reći će u svojoj poznatoj «Kolajni»: «Nisam li pjesnik ja sam barem patnik i katkad su mi drage moje rane. / Jer svaki jecaj postati će zlatnik, / a moje suze dati će đerdane.»

Možda bi upravo ova dva navedena stiha naših poznatih pjesnika mogla biti stanovitom paradigmom za cjelokupno, pa i naše pjesništvo. Pjesnik, ukoliko uistinu pjeva, i ne može (i ne smije?) biti drugo do patnik. On darovitošću pronicanja i proćućivanja ponire mnogo dublje, proživljava mnogo bolnije od onih kojima nije darovan taj dar, ili – recimo – ta milost. Pa i tada kada baš svaka pjesma i nije prava umjetnost, ona je barem izraz patnje. Milost tako u odjeći patnje poprima univerzalne (kršćanske?) karakteristike, kao temelj za umjetnost. Ne iščitavamo li upravo s tog zrenika sveukupnu zapadnu umjetnost? U slučaju Vesne Miculinić Prešnjak tu ćemo pomisao samo još učvrstiti. I ona uvjerena da svi su stihovi, bili oni ogrebotina, neiscijeljena rana, zauzlan čvor nož koji neprestance reže. Izrečeni (napisani) oni postaju zlatnici; njene suze pretvaraju se u dobro zaliven vrt iz kojega niče «đerdan» jedne mekane, zaljubljene i nadasve duše koja pati. (...)

Anton Šuljić, prof.

KOLAJNA LJUBAVNOG STIHOVLJA

U novoj kolajni ljubavnog stihovlja Vesne Miculinić Prešnjak ta autorica ustreptalog pera, u kojemu bi tankoćutni grafolog prepoznao kardiogram srca koje žudi toplinu darivanja zajedničarstva, pouzdava se u snagu zaljubljenog titraja, nježnost čeznutljiva pogleda, toplinu slutnje i hladovinu žara noćnog zviježđa. Izvan suvremenih postmodernističkih poetskih trendova, pjesnikinja zamače pero tik do romantike, s vjerom u osjetilnost, s nadom u beskraj sreće, s ufanjem u baštinu emocionalnog uzdaha koji u trajanju traje , zebnje za dobrotom prijateljskog čina, ljubavničkog sladostrašća. Pjesme iz »Dodir sjete« bruje silnicama vjere u vječnu ljubav, u njima struji rijeka plama vena nabujalih od snova traganja brazdama sjetve ljubavi. Pjesma se doimlje kao proljetni režanj i svežanj čežnje težnji vežnje dvaju srdaca, kako je pjesnikinja uvezla u dvojac ljupko klupko . Svi odgovori ženskog nemira lebde na toj padini sna, na njoj nam se valja uzdići do lijeta cjelova života snage, molitvom stiha probuditi satirske čarolije:

I kad se noć odjene u svilu

Budi u meni vili.

Ljubav je igra, koja ima obje strane medalja, a u toj lirskoj igraonici Vesna lovi skok ljubavnog ritma sroka, pa će zamijeniti kako sve minu u tminu, a izbrusit će i antologijski stih sa šuškanjem dijalektičkih glasova:

A bol utjehu išće

Na ušću, uz lišće jeseni.

Stihovlje je poučno, u biblijskom meandru zavjetuje nas: Nemoj uzvratiti, kako bismo rasvijetlili sve tmine duše, raskužili zlobu, prosvijetlili melem za zloću za zvijezdama krijesnicom okupani.

I tada:

Čuje se zvuk gitare

To tvoja duša drhti

I svira u nemir moj

Pjesnikinja želi biti majka svog svijeta, jer:

Moja duša bdi

A tvoja spi.

Ona je spremna na žrtvu svjetioničara, tješeći se ugođajem:

Kako se sidro tvoje duše

Ovija o moje

Autorica ne robuje rimi, ali zna poentirati u podudarnosti nekih domišljaja, a u toj zaigranosti možda se neće ni primijetiti pokoja ponovljena rima, poput riječi guste / puste. Knjigu »Dodir sjete« preporučujem štovateljima klasične ljubavne lirike jednoga samozatajnoga zaljubljenog srca.

Mladen Vuković, prof.

SJEME SNOVA

Lirikama što pripadaju raznim misaonim i tematskim sferama, autorica prodire u bit ljudske duše, polazeći od najmanjih entiteta koji postaju pjesničkim motivom, a mikrokozmosi se pretvaraju u makrokozmose. ( Riječ, govor/tišinu/na dar si mi dao/krijesom obasjao/nebom obojio trepavice/u oba oka spustio gore/da prpošno dodiruju more ). Pisane vrlo jednostavnim jezičnim registrom, uglavnom bez rime, a rima kada se pojavljuje je potpuno spontana, pjesme ove autorice predstavljaju na neki način njezin intimistički dnevnik – osmijehe i suze što su obilježile njezin životni, pa i stvaralački put.

Premda je ljubav leitmotiv što pokreče naš svijet, pa time i autoričin, tu je vidljiva i neka potraga za dubinskim dimenzijama postojanja, koja posebno dolazi do izražaja kratkim stihovima te izmjenjivanjem kratkih i dugih stihova, poput glazbenih kadenci u skladbama romantičarskoga ugođaja. Neke su pjesme i religioznoga karaktera, u širem smislu, kada autorica kroz razne entitete i motive ukazuje ljubav i poštovanje prema Bogu. U nekim su lirikama ključni oni stihovi koji govore o odnosu pjesnika i sredine koja joj je posebno prirasla srcu, premda to nije specifično određeno, no, iščitavajući njezina lirska ostvarenja, vidimo simbiozu s prirodom, čime se služi i prilikom izražavanja drugih emocija ( Među krošnje sakrij me/lišćem pokrij me/i sve stazice drage/u dah njegov odjeni ).

Prema Baudelaireu, da bismo zagledali u dušu nekog pjesnika, u njegovom djelu moramo potražiti one riječi koje se najčešće javljaju, a kod Vesne Miculinić Prešnjak to su srce, oko i ljubav. Njezin poetski fluid nadolazi iz pitanja, kao što to općenito vrijedi za liričare i što je rečeno u mnogim prilikama, a to je vrlo često nespojivo s odgovorima i deklaracijama, jer pjesnikov odnos prema osobama, kao i prema pojavama, ostaje upitan ( zašto volimo/zašto ne uzvraćamo/samoćom plaćamo/zašto se smijemo/srcem grijemo… ). (...)

Vanesa Begić