Veliki svijet na malom dlanu

Svoje kratke proze u rečenicama sličnim stihovima s čestom rimom, namijenjene djeci Vesna Miculinić-Prešnjak protkala je s puno mašte, nježnosti i topline. Priče su tematski različite i fabularno nepovezane, ali ih ujedinjuje nevidljiva nit stremljenja i čežnji osjećajne i kreativne osobe koja želi u mladom čitatelju probuditi novi, pomalo fantastičan svijet, a s njim i iznova probuditi i očuvati trajne životne vrijednosti.

Knjiga je zamišljena kao zbirka priča koju su sastavila djeca u kolektivnoj interakciji na kraju školske godine, uoči ljetnih, školskih praznika. Napisali su je u dječjem dobu da bi se svojem djetinjstvu mogli vratiti poslije, u svojim zrelijim danima. Nastojali su pri tome sačuvati onu svoju ugodnu, toplu i djetinju stvarnost koja je vremenom postala sjećanje. Možda će im upravo tako nešto od te djetinje sreće obasjati i ostatak života. Možda će se suočiti s vlastitim snovima i tako provjeriti jesu li im ostali vjerni ili su ih negdje putem izgubili, ili čak možda i izdali. Tko zna, je li to nevin i nježan pokušaj da se opet vrate svojim prvim idealima, svojim prvim i pravim ljubavima?

U mašti je moguće nadoknaditi propušteno i ispraviti pogrešno. Gotovo sve je moguće. Moguć je fantastičan svijet s nepreglednim horizontima svjetla i radosti. Dovoljno je imati krila i malo hrabrosti da se poleti na njima, da se povjeruje u ljepši i bolji svijet. Jer tako i on postaje moguć, postaje naša stvarnost. Kao što stvari koje su u našoj putnoj torbi dobivaju puni smisao tek kad stignemo na odredište, možda neko ljetovalište, tako će i mašta, o kojoj je ovdje riječ, možda dobiti svoj puni, transcedentni smisao i opravdanje tek s one strane crte, s druge strane života. A do tada, za neke će ljude ostati nerazumljiva igra, djetinjarija, ili čak ludost.

Glavni likovi ovih priča su često personificirane domaće ili divlje životinje ili biljke, ponekad zahvaćene i u kolektivnom smislu (šuma, priroda…), oživljeni fenomeni (san), vremenske odrednice (cvjetni mjesec maj…), pa bi se moglo reći da autorica, (slično onom mitološkom biću, koje je sve što bi oko sebe dodirnulo pretvaralo u zlato), sve što dodirne svojom maštom nastoji očovječiti. Mjestimice, autorica inkorporira i pisca u svoju priču, katkad ga čak i potičući na pisanje, a onda taj isti pisac u ulozi iskusnijega i mudrijega savjetnika nuka ostale likove na odgovarajuće ponašanje. Na kraju otkrivamo da je pisac Mjesec. A njegove svjetlosne zrake dodiruju prepoznatljive i autorici drage lokalitete: Rab, Rijeku, Učku… Posebno su dojmljivi i upečatljivi opisi prirode (zora, sva rumena od dragosti, puca; mjesec još usnuo nije, ko' dijete u kolijevci blago se nasmije; mačja se ljubav razlije po selu…) Životinje ponekad nose narodna, dalmatinska ili primorska imena, (Ana, Ante, Stela, Mate…)  a ponekad su to jednostavno imena iz autoričina svakodnevnoga okruženja.

U tom fantastičnom svijetu mnogo nemogućega postaje moguće (krava uči strane jezike, lija i miš pomažu pijetlu skupljati crve…)

Temeljni motivi su: otklon od hladnoće, traženje životnoga mira, čežnja za ljubavlju…

Izraz je njegovan, profinjen, bogat plastičnim slikama i živim metaforama. Rječnik je sočan, pun i odgovara zamišljenom iskazu, kojega odlikuje jednostavnost. Autorica vlada profesionalnom pripovjednom vještinom. Priče su ispričane s puno zanosa, obojene i osnažene željom da ostave pečat na duši mladog čitatelja. Puno je htijenja među rečenicama i dobro bi bilo da se bar dijelom ostvare. Da budu doživljene kao ispružena prijateljska ruka.

Ovo književno nastojanje možemo doživjeti i promatrati kao fantastičan susret, kao toplo i drago sjećanje na trenutak kad smo se zaigrali kao djeca, zaboravili na sve oko sebe i kad smo se osjećali kao svoji među svojima, da bismo potom radosno mahnuli jedni drugima, odlazeći svatko u svoj vlastiti život sa svojim snovima, željama i borbama.