Ljepoto moja mala!

            Vesna Miculinić-Prešnjak, svojom edukativnom, ljudskom i profesionalnom formacijom, popisom svojih objavljenih knjiga, suradnjom u periodici, sudjelovanjem na uglednim poetskim manifestacijama, zasluženim književnim nagradama, članstvom u književnim i kulturnim udrugama, svojim ustrajnim i plodnim stvaranjem, uz nebrojene aktivnosti u domicilnom književnom i kulturnom okruženju, ali i šire, te svojom povezanošću sa strukom i ljudima od struke, zaslužila je da se njezinome najnovijem ostvarenju posveti pozornost. Njezina najnovija knjiga znakovitoga i brojnim značenjima bremenitoga naslova Čez skale male oživljava niz književnih i ljudskih vrijednosti, koje u ovome svijetu prepunom zlobe i zala, sjaje ljudskošću i u književnom su smislu poput plemenitom kovinom oblikovanih primjeraka, često unikatnoga nakita, koji je neki zlatar ili draguljar oblikovao u osami svoje radionice, da bi taj nakit potom zablistao na nekom vratu ili na nekoj ruci upravo u onim posebnim prilikama kada želimo da nam izvjesni važni ili svečani trenuci budu još uzvišeniji, a užitak što smo ih doživjeli još ljepši i vredniji. Nakit se dodaje najljepšoj odjeći kao znak da neki događaj ili vrijeme za nas imaju osobitu vrijednost i želimo to javno obznaniti i podijeliti s ljudima. A ponekad to vrijeme čine toliko intenzivni trenuci, gotovo puni svetosti, da zapravo postaju glavni sadržaj naših života. Svega bismo se mogli odreći, ali bez njih naš život ne bi bio ono što jest, pa ni mi ne bismo bili ono što jesmo. Taj nakit, u ovom su slučaju lijepe riječi, domaće, čakavske... A kad kažem čakavske, onda mislim toliko, baš toliko dragocjene i skupocjene, stoljećima zalijevane znojem i krvlju najboljih ljudi ovoga podneblja koji su čestito proživjeli svoj život, da bi ih trebalo izgovarati s najdubljim poštovanjem i štoviše, poslije čitanja na njih spustiti poljubac zahvalnosti, kao što svećenik ljubi Sveto Pismo u Službi Riječi na misi u crkvi u znak zahvalnosti što je Bog iz ljubavi progovorio ljudima.

            Zašto poljubac čakavštini? Zato da ne bismo zaboravili kako ovaj svijet nije počeo s nama, ali s nama može lako završiti ako naša zloća prevrši mjeru. Kao što smo sricali riječi poučeni od naših starih, tako smo poučeni od njih sricali i životne vrijednosti. Tko ih dakle ima pravo prezreti?... Nije više nikakva šala, nego najozbiljnija životna prijetnja i vrlo lako se može dogoditi da kroz generaciju ili dvije izraste takav soj ljudi koji više neće biti u stanju odgojiti i ostaviti iza sebe normalan naraštaj, sposoban da preživi. Ne zaboravimo, civilizacije su umirale kroz cijelu povijest i to u trenucima kad su dosizale najveća materijalna bogatstva i u isto vrijeme padale u najveća duhovna siromaštva. A mi se na znakovit način nalazimo nekako baš pred takvim vremenom.

            U gore opisanom kontekstu jedna ovakva knjiga je vrlo ozbiljan čin. U njoj je glad za ljepotom i za ljudskom dobrotom toliko jaka da postaje svjedočanstvo kako su i danas ta dobrota i ljepota moguće, ali još više, kako su nekoć postojale i kako još žive u sjećanju onih koji su ih primili.

            U ovoj je knjizi prije svega riječ o sjećanju na djetinjstvo i o ponovnom proživljavanju onoga dragog vremena, kad je autorica bila sretno dijete. To se proživljavanje događa u duši, a čitatelju ga posreduje jezik. Srećom, radi se o vrsti takvoga jezičnoga izričaja koji književnom djelu iznova daje pravo da ga nazivamo lijepa književnost. Jer ona to u ovom slučaju i jest.

            Ulazeći u tkivo ove knjige, pronaći ćemo u njegovom štivu puno niti, koje nas uvjeravaju da pjesnikinja s pravim i valjanim razlogom vrijeme svojega djetinjstva naziva sretnim vremenom u kojem pogled na svaku i najmanju sitnicu izaziva radostan drhtaj u srcu. Ne zaboravimo da oko nas danas žive gomile ljudi, koji imaju oči, ali ne vide. A autorica jasno vidi ljepotu krajolika i ljepotu ljudi, onu izvanjsku ali i unutrašnju. Vidi ljude kojima je ljepota neprestano na usnama. Posebno u odnosima s djecom, pa odrasli kao da i ne govore djeci, nego im tepaju. Riječi su im pune miline, nježnosti i topline.

            Suri i krševiti krajolik i škrt i siromašan život blista od zlatnih zrnaca, životnih trenutaka radišnih i moralnih ljudi. Priroda i duša stapaju se u jedno. I takav je život pun bisera. Svaka je riječ jedna skala koja vodi u središte srca. Bez obzira spuštamo li se tim skalama ili se penjemo, one jednako vode u nebeske visine. Riječi njišu djecu kao zipka. Taj jezik i jest njihova kolijevka. Uostalom jezik je i kolijevka naroda. Kakav jezik, takav narod! Te miće skale vode daleko. Uz njih je topao i snijeg.

            Kako uopće mogu biti siromašna takva podneblja kad su prepuna zlata od sunca i srebra od mjesečine? A ljudsko srce im daje ritam, za razliku od modernoga čovjeka u čijim grudima sve brže kuca sat.

            U autoričinoj knjizi nalazimo život koji je započinjao paljenjem vatre u peći. Tu vatru sada čovjek opet treba naći, ako ne drukčije, nego tako da bar nekoliko minuta na dan sjedne sučelice svome bračnom drugu, svome djetetu, roditelju ili nekom drugom bližnjemu. Jer vatru treba održavati i danas u ovim modernim vremenima. Komunikacija je vatra bez koje nema topline zajedništva, a onda niti samoga očuvanja, niti nastavka toga zajedništva.

            Čarobno je autoričino otkriće da djeca u vrijeme njezinoga djetinjstva nisu hodala, a niti trčala. Djeca su plesala. To je umjetnički izričaj. Ma tko će ga poreći? Čak i mačak je znao da je voljen. I rijeka je to znala i okolica kuće i planina. Možda je najveća nesreća suvremenoga čovjeka što ne želi više ostati malen. Ne želi biti naivan, ne želi biti dijete. Zaboravlja se da je naivnost opasna samo ako je zajedno ne podijelimo i to dobrovoljno, zatvorenih očiju, a otvorena srca. Dodirnimo, dakle, svijet opet kao djeca! Neuka i slijepa. Slijepci ne znaju što dodiruju. Oni samo vjeruju. Pa zašto onda ne bi opet ušla u modu vjera u sreću. Jer vjera je već ozbiljna stvar koja najsigurnije vodi do cilja. Kako mali korak! Jedna mića skala i sve opet može biti drukčije.

            Danas čovjek na svakom koraku sluša glazbu, ali to je samo jadno stanje žalosti za vremenom kad je ljudski govor bio glazba, kad su riječi bile nježne, obzirne i tople. Moderna je glazba plač za izgubljenim rajem. To više nisu zvuci radosti, nego lupanje rekvizita koji postaju sredstvo za ponovno, očajničko dozivanje izgubljene radosti i sreće. Obrnuti red vrijednosti pokvario je okus događaja. Stvarni je okus života izgubljen i moderan ga čovjek izbacuje iz usta jer mu je postao neukusan i jer njemu sada više godi hibrid života, laž i čista patvorina. Ma koliko otrova bilo u njoj. Otrova koji vodi do unutrašnje praznine.

            Ova je zbirka u isto vrijeme oda radosti, ali i osuda čovjeka koji se odriče autentičnih životnih vrijednosti. Autorica koleba između proze i stihova, kao da se svoje zanesenosti ne može osloboditi niti na planu forme.

            U zbirci ne nedostaje uvjerljivih dječjih stanja: nestašluka, gladi za tajnama odraslih, naivnosti, čežne za slatkim, za milovanjem, za ponekom roditeljskom povlasticom, za svjesnim previdom dječje pogreške, za opraštanjem, za sitnim darovima, za rumenim i sočnim plodovima rane trešnje u vrtu...

            Nije li čudesna slika male sjene pokraj svoje bake, u večernjim satima, krhkoga djeteta koje je kroz plamsaje vatre u ognjištu zagledano u zrnca krunice, koju drže „ruke kroz koje su prošle tolike muke!“ A ipak su te bakine ruke, prema djedovim riječima, uvijek sve radile pjevajući!... Ruke koje su radeći pjevale!... Ili, slika bakina poljupca, što ga dijete osjeća već napola zaspalo u polusnu?... Ili pak sam izraz da je sve bilo dio „smiha i diha“ onoga kraja, u kojem je pri susretu ljudi zvonio pozdrav: „Bog vam daj zdravlje!“ Ne govori li taj pozdrav da je čovjek bio usmjeren na temeljno? Jer danas, kad se ne bi stidio, čovjek bi čovjeka pozdravljao riječima: „Dao ti Bog više novaca!“ A govor naših starih odzvanjao je nježnostima poput ove, namijenjene djetetu: „Ljepoto moja mala!“

            Rekao bih da autorica opisuje život koji se živio na nogama i zato je bio puniji, za razliku od današnjega koji se sve više želi živjeti sjedeći, pa čak i ležeći.

            A zatim nas iznenada zapljusne slika u kojoj se tuđe dijete prihvaća na čuvanje, ali kako? Kao jedno od svojih!

            Pa, spomenimo na kraju i autoričino sjećanje na brajde koje je zasadio djed, i koje žive uz kuću kao još jedno živo biće koje tu kuću grli svojim lišćem i granama, svojim slatkim plodovima, a kad nema ničega onda i svojim ledenim sigama, što ih zaigrano i sretno djetešce slatko liže, kao malo mače svoje šapice. Sve je u dobrom dosluhu. I ne zaboravlja se ići u crkvu u najboljem ruhu koje se ima.

            Na kraju, vrata stare kuće škripe i jedva se otvaraju, a unutra zjapi paučina. Nono i nona su odavno na groblju, a pod dragom krošnjom sjede neki strani ljudi... Srećom, paučina ne može zarasti i sjećanja...

            Knjigu Vesne Miculinić Prešnjak Čez skale male nakon čitanja vraćamo u policu, kao što se nakit poslije svečanosti odlaže u odgovarajuću kutiju. Možda opet u nekom trenutku poželimo pozlatiti koji trenutak svoga života i tada će nam možda iznova dobro doći. Možda ga i darujemo svojim potomcima, koji će ga znati ili ga neće znati cijeniti. A nama ostaje uzdah: „Bilo je dobro za dušu sjetiti se onih lijepih vremena!“ Ne, ne treba žaliti za njima i ne treba ih silom vraćati jer ona nikada od nas nikamo nisu ni otišla. I pognuta majka, i nonić i nona su još tu, potpuno spremni da nas podsjete kako je sada na nama red tepati nekoj drugoj djeci: „Ljepoto moja mala!“

Božidar Prosenjak, samostalni umjetnik-književnik