POTREBA ZA LJUDSKOM BLIZINOM
Vesna Miculinić-Prešnjak u svojoj nevelikoj knjizi pod naslovom Ružičasta Vila, daruje ponajprije mladom čitatelju, deset kratkih proza. A ko bismo u njima tražili poveznicu s ostalim djelima ove autorice, onda je to prije svega njezino djetinjstvo i tragovi toga djetinjstva.
U ovom slučaju vraćanje u djetinjstvo ima dva smjerokaza: sjećanje na prolaznu stvarnost kakva je ona nekada bila i koja se ne može više promijeniti i povratak u maštu, kao neprolazni svijet. A upravo mašta daje boju, pečat i svježinu onome što je bilo i što je sada. Još i više od toga, mašta je onaj kreativni sloj u čovjeku iz kojega izviru sve njegove stvaralačke mogućnosti. Upravo u tom sloju ova autorica sabire svoja sjećanja na prolaznu stvarnost, unoseći u nju elemente vječnosti - trajanja koje ne prestaje.
Kao svjesni ili nesvjesni plod ove književne igre, jer riječ je o interaktivnoj igri (koja sadrži u sebi poziv na igru, pa tako traži i suigrača, koji je prihvaća i uvažava), stalno je nastojanje da se odnos s čitateljem oplemeni i obrubi ljubavlju. Mogli bismo to možda najbolje ilustrirati dobro poznatom slikom vječno pružene ruke, potrebom duše za ljudskom blizinom. Tome je nastojanju podređen ton i način samoga pripovijedanja, koji je više poetski, nego li prozaični, te mekan i nježan, prošaran s mnogo izraza u kojima se zrcali raznolikost osjećajnih finesa. Koliko je to zanesen i pjesnički govor, otkrivaju nam uz ostalo i rime koje se zgodimice pojavljuju, kao ostaci ili pak nagovještaji one poznate zvjezdane prašine, koja u isto vrijeme ne predstavlja ništa, ali kad jednom dopre do dna duše može ispuniti sve ono za čime jedno ljudsko srce čezne. To nas opet dovodi do zaključka da je spisateljici više stalo do dobrote i ljepote, nego li do egzaktne poruke i smisla. Do istog nas zaključka vodi i neprestana razigranost i lepršavost slika koje kao da uranjaju jedna u drugu, susreću se i bježe jedna pred drugom, kao da jedna drugu žele zaskočiti bljeskom vlastite poruke. Znak je to silne potrebe duše da bude zamijećena, uvažena i napokon voljena. Zbog toga je u ovim pričama uglazbljen, ispričan i oslikan fantastičan svijet, koji bi, da nije u njemu ove duboke, iskrene i neodoljive čežnje za ljubavlju, koja je tako očigleda da u nju ne želimo sumnjati, brzo potonuo u površne, klišeizirane i već potrošene književne obrasce. Ovako, autorica, u prostorima vlastite mašte pronalazi, te podastire čitatelju, za nekoga možda krhak i naivan svijet, ali samim time blizak dječjoj duši, koja se više oslanja o samu prisutnost, o toplinu i povjerenje, nego li o racionalno raščlanjivanje i logično zaključivanje onoga što joj se nudi u ovim pričama. Na isti onaj načina na koji su dijete i djetinjstvo dovoljan motiv i opravdanje za igru.
Vesna Prešnjak-Miculinić je uporna i niže svoja djela u kojima daje goriva proplamsajima djetinjstva, koji svojom toplinom zapljuskuju i griju njezine zrele dane. U vječnoj je potrazi, kao što je već rečeno, za onom čudesnom supstancom, koju ljudsko srce neumorno traži. I na tom je tragu u zajedništvu sa svojim čitateljem. S njim želi podijeliti svoju radost i svoju tugu i sjediniti elemente, doduše ogoljele, ali nepatvorene ljudskosti. Zbog toga, vjerujem, da ni čitatelj, koji joj daruje svoju dobrohotnost, neće pogriješiti.
Božidar Prosenjak
Velika Gorica, 12. rujna 2009.