Pjesnikinja vjere, nade i ljubavi
U svakodnevnoj borbi za preživljavanjem i sumanutoj trci za nekim drugim, opipljivijim vrijednostima, poezija kao da je postala nešto sporedno, nevažno, kao uostalom i sve što je, prema Saint-Exuperyju, “očima nevidljivo”, jer “čovjek samo srcem dobro vidi”. No, postoje i oni trenuci tuge i klonuća ili nenadane sreće kada ponovo posežemo za poezijom pokušavajući u njoj pronaći odgovore na teško dokučiva pitanja ljudskoga postojanja. Stoga se kao ključ za ulazak u poetski svijet Vesne Miculinić-Prešnjak neobičnom igrom sudbine nametnula upravo Novalisova rečenica “poezija liječi rane što hi zadaje razum” koja je poslužila kao moto njene druge pjesničke zbirke “Z moj' ga kaštela”. Premda je poezija na ovaj ili na onaj način Vesnu pratila tijekom cijeloga života, tek su je teške životne okolnosti potakle na intezivnije stvaranje, pa je na tragu Novalisove rečenice poezije u njenu slučaju, doslovno preneseno, još jedvom pokazala svoju iscjeliteljsku moć.
Od kad se upustila u avanturu pisanja poezije, u koju se poput boraca protiv vjetrenjača upuštaju tek oni odvažniji, kao duhovno ishodište Vesnina pjesništva od samoga se početka pojavila njena rodna Grobišćina, mitski kraj sa kojim je ostala trajno povezanma i iz kojega je izrastao njen kršćanski svjetonazor utemeljen na vjeri, nadi i ljubavi prema čovjeku i prirodi. U tom se smislu kao jedno od prepoznatljivih obilježja njene poezije nameće trajna prisutnost i ispreplitanje tih triju motiva bez obzira na to je li u središtu njenih intimnih promišljanja uži i širi zavičaj, voljeno biće ili tematika duhovne inspiracije.
U težnji za uspostavljanjem što intimnijeg odnosa ilirskog subjekta prema prirodnim ljepotama zavičaja, pjesnikinja nerijetko pejsaž očovječuje nastojeći s njime uspostaviti dijalog. U evociranju osjećaja prema rodnoj Grobišćini, Primorju, a zatim i čitavoj domovini, zamjetna je gradacija od čista i spontana udivljenja prirodnim ljepotama do ljubavi i čežnje za rodnim krajem. U obje spomenute zbirke tematski krug zavičajne i domoljubne poezije upotpunjuju i pjesme duhovnog nadahnuća u kojima je pjesnikinja podastrla svo bogastvo svoga duboko utemeljenoga religioznog iskustva. Kao i u zavičajnoj poeziji, lirski subjekt uspostavlja izuzetno prisan odnos prema predmetu svoga vjerovanja kojem se obraća u trenucima tuge ili radosti, ali uvijek s osjećajem duboke zahvalnosti i ljubavi. Središnjim motivima rađanja sreće iz bola, patnje i težine života pjesnikinja suprostavlja motiv nade koja je prema Unamunu “oblik vjere, a vjera je suština nade”.
Nakon što je u predhodnim knjigama kroz cikluse ljubavnih pjesama čitateljima darovala komadić svoje duše i s njim podjelila svoja najintimnija razmišljanja i osjećaje, u zbirci koju upravo držimo u rukama Vesna Miculinić-Prešnjak se kroz uvijek svježe i neponovljive varijacija ljubavne tematike u najvećoj mjeri razotkriva kao pjesnikinja vjere, nade i ljubavi. Pjesme iz zbirke “Radost probuđena srca” rafiniran su spoj senzualne i duhovne ljubavne lirike u kojima se intimna tematika javlja u svim svojim pojavnim oblicima-od motiva iščekivanja i čežnje, stida i skrivanja zaljubljenih, preko kratkotrajnih trenutaka sreće i ekstatičnih stanja, do osjećaja straha od napuštenosti, usamljenosti i prolaznosti. Sve su pjesme upućene nekom neimenovanom voljenom biću koje je postalo smisao postojanja, smirenje i utočište od životnih nedaća i vanjskog svijeta. U Vesninoj poeziji ljubav postaje oblik nade i snaga koja će srušiti zidove samoće i bolne odvojenosti među ljudima.
Uz bogastvo duhovnog svijeta koje nam je Vesna darovala i ovom knjigom, najveću vrijednost njene poezije predstavlja nepatvoren i spontan odnos prema svijetu i sebi u njemu koji je u jezično-stilskom smislu rezultirao poezijom nesvakidašnje jednostavnosti i zanosne melodioznosti koja lako osvaja svačije srce i um.