Tebi
Otkad pamtim da postojim, kotrljao si se poput sjemenke dolinom djetinjstva moga. I igrao se sa mnom skrivača. Mislio za me, govorio za me i pisao najljepše stihove o nadi.
Bio si moj dječak, ponekad posvema bos. Živio uz rijeku uz čiju sam se obalu naginjala još dok sam bila mala. Čitao si mi jer sam već tada bila gotovo slijepa, izgovarao najnježnija pisma. Ponekad pjesme. Napamet sam ih znala. Kamo god sam krenula, na svakom sam te raskrižju čekala. I rasla. Valjala se poput pijeska koji si, zaboravljenog uz obalu, prebirao. Mijesio kruščiće i dijelio ih djeci. Već tada si bio meni moj, znani.
Mijenjale su se godine. Kalendarske stranice i one, one stanice kamo su dolazili mnogi vlakovi. Stali bi i otišli. Svaki na svoju stranu.
Osjećala sam da si mi tu negdje. Jako, jako blizu. Možda negdje u nizu kuća koje gledam. I misleć: “Ne dam te, nikome ne dam”, izdržala sam sve gromove, lomove, oluje. Što me sve nije bacalo u stranu. Nanosilo mi bol i uvijek otvaralo svježu ranu. Kad god bih spustila kapke, jasno sam te vidjela. Trčao si mi ususret, a onda mi Te neka daljina opet udaljila. Vidjela sam u Tebi plamen, ali i kamen u kome su bile uklesane Tvoje misli. Upijala sam ih, učila od njih i stasala. A Ti i Tvoja rijeka, meni katkad daleka, mirisali ste na moj dom. U kome sam se htjela ko zrno zrela zaustaviti. Biti švelja. Šal za dvoje tkati i znati s Tobom život - zaplesati.
Zapisala sam sve te godine:
Bio je naš siječanj. Da, doista je bio, kao i sada. Samo što nisam više djevojčica, mlada.
Šetali smo pored mora. Došla sam Ti posve gola, u nutrini. Tiha kao sjena. Sva u čežnju odjevena. Gledala sam Tvoje oči. Puna nade, preplašena. S obližnjih suhih grana visilo je inje. Pod nogama led. Grijao si moje prste.
Rekao si: “Mila moja, ruke su nam modro plave.”
U toj zimskoj noći mjesečeva svjetlost spustila se i na naše glave. Zastao je načas poput čarobnjaka. Promrmljao nešto kratko. Spustio od srebra niti na naša ramena. Znao je u šutnji koraknuti dalje, i postati sjena iza sivih stijena. Dugo si mi pjevao meni dragu pjesmu. Slušala sam opijena.
I bilo je prvi put. Da se duša odmori od daleka puta. Dotakne baš tvoga skuta. I uđe na prstima u, još meku, dušu tvoju. O, tako si nas vješto obojio. U duginu boju, Živote moj dragi!
Krenuli smo, svugdje zagrljeni skupa.
Ostala je plaža, kamen. Istrošena, stara klupa. A krijesnice male ispred nas bi letjet znale.
Krenuli smo i sutradan, sve dalje, sve dalje. Odjenuli nove halje. Život nam je obraz dao. Katkada se nasmijao, kao malo dijete. Učio nas šaputati. Kao mati, ispod glasa. Vjetar bi se došuljao, uplitao, zazviždao. Dirao nas oko pasa.
Od koraka do koraka prošao je tjedan. Oteščalih nogu, pratila nas sjeta, čežnja. Ponekad smo bili mokri. U lokvi od kiše, do gležnja, do gležnja. Od trešnjinih cvjetova skrojilo nam proljeće bijele, nove halje. Vidjevši da ne stajemo. Da idemo dalje.
I ono je htjelo da budemo jedno. Od majušnog crnog zrna iznikla je loza. Grozdovi su bili puni slatkog, rujnog vina. I bili smo jedno u čokotu trsja. Nestala je zebnja. Strah od jučer, sutra. Iza nas je ostala hladna, hladna zima.
Od jutra si rana bio moje more. Na jastuku sna stvarali smo naše zore.
Ma sve si moje rane od samog početka dodirima prao. Smiješak s lica, kad sam tužna bila, znalački si tkao. U šutnju sam se tvoju jednostavno skrila. I nevjesta s krunom od sunca često sam ti bila.
Naučila kako, kao ptica s usana tvojih, riječi sjetno piti. I kriti sve nade, od ostalih ljudi. One naše nade, da ih na proplanku, na čistini netko ne ukrade.
Da, to samo ljubav može...
Od tada sam boli ispod tvoje kože skrila. Naše gnijezdo skromno svila. I ko vila bila u žilama tvojim.
Ma ne brojim, ne brojim trenutke kad sam onog trena postala, samo tvoja žena. Kad smo oboje jedno drugom bili sve. Modro, divlje more. A ja uvijek Tvoja vjerna sjena, brižno uz ramena tvoja, pripijena, pripijena. U zrcalu Tvojih zjena - trava pokošena s mirisom soli.
I bio si bljesak munje, svjetlucava kap, šumovit moj modri slap.
Na tjemenu nizine, gdje se dotiču planine, jeka veli: “I on se tebi ko dijete veseli.”
U poljupcu sunca, na kraju vrhunca, samo Ti si moja gora. Vječita bjelina, uvala i hrid. Od biserja duga niska, samo meni znana, bliska. Izvezena čipka nebeskoga svoda. U zdencu ljubavi Ti si sveta voda u kojoj će vječno snivati sloboda. Sazdana od riječi. Molit ću se da je mogu s Tobom sve do kraja putovanja, na krilima vjetra prijeći, prije dugog sna.
O ljubavi moja draga, zamišljam Te s ovoga kućnog praga u čestici svjetla. Probudi me samo, kao nekad glas susjedova pijetla.
Kraja ni nema. U odaje se svaki pokret Tvoj ko najveće blago sprema. A kako i ne bi. Kolijevka si moja stvorena od morskih pjena, sazdana od poljubaca, zagrljaja... Od tog našeg, našeg prvog trena.
Plivaš sam kroz tišinu, u moju modrinu. Katkad na vrhovima dlana, za dana. A potom novo rađanje s Tobom u meni. Za Tebe iz ljubavi, u ime ljubavi i za ljubav.
I danas je peti siječnja. Ne znam kako, ali Ti vrlo lako postaješ nemir moga mira. Dok nam vjetar još na harfi svira, vidim kako mi te jeka nosi izdaleka. Ti dolaziš k moru, u zoru, a moja te sjena čeka uz šalicu toplog mlijeka.
Sa izvora
Rado bih Ti jutros
Sa vrhova Učke
Skinula još sunce
I spustila nježno
Na Tvoj meki dlan
Pjesniče moj dragi
Dok se dolci kupaju
U kapima rose
I kesteni nagi
Na proplanku zore
Danas bih Ti
Napisala pjesmu
Modru kao more
I pozvala jeku
Da Ti glasno
Pjevom
Izgovara ime
Tebi
U čijoj se zipki
Samo dobro sije
Čija duša molitvama
Mnoge duše grije
Rado bih Ti
Sa izvora ovog
Gorske vode dala
I umornu ruku prala
Prijatelju dragi
I gotovo brate
Skladala da znadem
Tihu pjesmu nade
Samo za te
Samo za te
Autorica
-------------------------------------------------
Ljubav Vesnine ljubavi
Roman kao forma može se pisati u kratkom ili dužem obliku, u zebnji, ljutnji. Ovaj, iznikao iz sjemena ljubavi, u ime ljubavi i o ljubavi, može se iščitavati samo na zaljubljenički način, dakako životni. Jer ona, kao autorica sama živi sve izrečeno, napisano - o ljubavi. Ne samo kao naziv u korijenu riječi – Ljubavi.
Za nju je utijelovljenje Ljubavi od samog začetka zametka, i dalje !
Doživio sam ga kao fizičko tijelo, sponu Zemlje i Neba –
Kao dušu, tog nemirnog plesača i letača kroz labirinte životnih trenutaka.
Kroz njezino iskreno svjedočanstvo, sljepoću tijela, proniknuo sam dublje, u oči njene duše i vidio:
Probudiš li dušu svoju srcem svojim u drhtajima svete ljubavi, samo si tada istinski utijelovljen.
Ljubiš li na zemnoj stazi neku dušu drugu, na Nebu si utijelovljen.
Nemoj se nadati tijelu, ne nekom zagrljaju uda zemnih; nemoj um svoj puniti pjenom zamućenih misli niti slijediti sjene koje pjenuše iz dubina nemirna uma.
Prebivaj na čistini duše opijen Ljubavlju.
Tada će ti se otvarati sve čistine života.
Biti ćeš blagoslovljen tihom radošću i slatkim nektarom mirisa Zaljubljenosti.
Na zemnoj si stazi ne zato da patiš već zato da ljubiš.
Čemu bi se duša utijelovljivala ako ne zbog Svetog Poslanja?
Jer Otac Nebeski traži samo ljubav i daje samo ljubav
Čovjek jest da bude utijelovljenje Njegove Ljubavi.
Ljubav jest uvijek darovana kroz Milost Gospodina.
Na zemnim stazama treba se glasati samo pjev i melodija Ljubavi.
Ljubavlju duša hodočasti Zemljom boraveći na Nebu.
I tijelo postaje hram Njezin u kojem slavi Oca u cvijetnim pupoljcima nježnog cvata zagrljenih duša
Tijelo podiže zemne hramove od kamena i zlata kao da su oni potrebni Božanskom Gospodinu!
I trapljenja mnoga čini kao da Mu time ugađaju!
Toliko suvišnih čina a On traži samo – Ljubav!
Ta najdublja, najotajanstvenija veza Gospodina i njegova djeteta – djeteta nebeskog – u zagrljaju, milovanju, poljupcima duša.
Nikada autorica nije odustala, od čežnji, od nadanja. Pretakajući ih iz posude u posudu kroz riječi, stihove, rečenice, darovala nam je biserje u niski, koju se može nostiti svakoga dana.
Ona zna: zbog ljubavi duša se rađa u tijelu, zbog ljubavi duša traži dušu drugu.
U ljubavi – kroz duše mnoge – duša ljubi Boga i On nju.
I zato Nebo treba Zemlju, Zemlja hrani Nebo!(...)
dr. Jadran Zalokar