Pjesništvo Vesne Prešnjak Miculinić - Pouk o strpljivom svladavanju očaja

Budući da mi nije u naravi kad govorim o nekim važnim stvarima, a poezija za mene to uvijek jest, kurtoazno pridodati nekoliko lijepih fraza i time “riješiti problem”, pokušat ću iskreno zapisati nekoliko dojmova o netom pročitanim pjesmama.

Kad polako jednu za drugom skinemo ljuske metafora naslagane na pjesničkom tkivu, a Autorica je baš to željela - da joj čitatelj posveti malo više vremena od uobičajenoga telefonskoga razgovora i standardnih izmjena pitanja i odgovora - tada pred nama iskrsne sva muka iscrpljujućega i očajničkoga traženja životnoga smisla. Da bi se mogla barem donekle usidriti u stvarnosti, Vesna Prešnjak – Miculinić izgradila je nekoliko pilona i pokušala ih zabiti u masu živoga pijeska Vremena: Ljubav – Vjera i Mir - to je taj stvoreni privid u Vesninu životu koji nam poput Svetoga Trojstva stvara iluziju da smo se, eto, uspješno uklopili, da smo dio establishmenta što ga još zovemo i Životom.

Svi su sretni i svi su otišli na more, no, tu priča tek počinje, jer Vesna je kroz pjesničko tkivo ove zbirke “posijala” neke kodove, putokaze i šifre za kretanje “kroz nepoznato prostranstvo jedne plemenite duše” eto, da iskoristim jednu frazu omiljenu u romantizmu. Malo je još malo vremena ostalo za sve Vidi, što sam to godinama sadila pjesmom ljubav sa rana vadila Uporno sijala neuka mala onako kako sam znala. (Ne ostavljaj me).

Meni doista nije važno je li u Vesninim pjesmama taj famozni Nepoznat Netko doista stvaran, ili je to Bog, ili pak Nešto, jer kad ga pokušam vizualizirati samo me odvlači od biti ovoga pjesništva. Zato i kažem da sam pronašla neki put kojim sam, s manje ili više uspjeha, kročila kroz Vesninu zbirku, ne želeći biti pretenciozna, da sam otkrila baš ono što je u krajnjoj crti Autoričina poruka. (Iako se ne mogu oteti dojmu da sam došla vrlo blizu u otkrivanju njezinih šifara.) Idem, dakle, poput slijepca, ovim putom kojim me vodi Vesnino svjetlo.

Kaže Vesna, na početku puta No, samo ona tajnu zna kojom stazom ići kojim se puteljkom spustiti do samoga dna. (Tajnovita ljubav), da bi opet govorila o stazi u pjesmi Tišino moja: tišino tišino kako do Tebe planino obasjana suncem Kojom stazom ući na kojem se proplanku odmoriti? odlučiti sve sa sebe svući. Autorica ispituje put do sebe, ne bi li time pronašla put i do nekoga bliskog i srodnog ljudskog bića i tako konačno izašla iz svoje tišine. Pjesnikinja se ne ustručava nakon okvira stvorenoga metaforom odjednom, gotovo usput, izreći neku spoznaju i životnu istinu poput ove: Oštrice vjetrova žestoko šibaju sve ovo vrijeme što svjetlom prolazi. (Čuvaj me)

Te naoko male životne istine bit su ovoga pjesništva i sve je ostalo napravljeno samo da bi se one prekrile i sakrile od površnih znatiželjnika i slučajnih prolaznika. Želim sada navesti nekoliko tih samospoznaja, ali i ispovijesti koje u sebi skrivaju pjesme Vesne Prešnjak.

Jer bujica ljubavi prodorno ruši zidove sve i postaje mirna rijeka. (Ljubavno pismo).

Nastani me na napuštenom obronku planine vlastite samoće. (Ne odustaj nikad)

Ljubav me okovala i ne da mi se ne da otići iz toga sna vječita sna. (Dok te tako gledam)

Okrenuta licem prema dugi čekam na raskršću promrzla k'o prosjakinja bosa za mrvicu ljubavi. (Duša)

Nije to nipošto poezija vedrine, a kamoli nade, premda Autorica na kraju zbirke samu sebe, a time i nas želi još jednom uvjeriti: Moja je pjesma kolijevka nade pokrivač čežnja. (Kolijevka nade),

Nikad se neću prestati nadati slagati ljubavni vjenčić od cvijeća grijati promrzle dlanove uz miris svijeća Čekati strpljivo na kućnim vratima čekati budna u dugim noćnim satima Ne, nikad nikad se neću prestati nadati (Nikad).

Krvavi je znoj u temelju svih ovih pjesama: znoj osame, tame, očaja i jedine konstante u životu svih nas: Smrti. Koliko je hrabrosti Vesna morala pronaći u sebi da bi napisala ove stihove:

Zagrli me čvrsto čvrsto Cvijeća je pun lijes (Vrati se), ili pak ove u kojima opet govori o osobnom iskustvu gubljenja vida: Ne znaš kako se grli grad kad oči prekrije tama (Kad oči prekrije tama).

Zahvalna sam Vesni što je svoje osobno bolno iskustvo zapisala i označila u njemu put kojim se kretala. Uvjerena sam da time nije pomogla samo sebi.

Ivanka Persić, prof.