Što mi je to vrijeme dalo? Od rođenja pa do danas sve je moje čežnje pralo, na kišnici vrlo često. I sunčalo na proplanku sve ljubavi moje, vješto. Ponekad me vjetrom odnijelo daleko ne bih li na putu, od pustinje pa do mora, željenu mi ruku srela. Kako li je samo Život htio da mu budem poput vala bijela...opijena u krošnjama cvijeta trešnje. I pijana od radosti. Kolika su samo prošla kalendarska ljeta... Hvatala me od zanosnih jutra ona tiha sjeta, da Te moram korakom do sunca jednostavno sresti... na prašnjavoj cesti, u pločniku sazdanom od magle. Niz rijeku sam divlju na lopoču htjela doći... u noći od morske pjene, kako bih se spustila niz ramena Tvoja i tražila sjene na pučini sna. Kadkada me pratila i zora, zrela i crvena. U daljini mi se čini: čujem kako netko pjeva, svira. To me glas Tvoj u tanane strune dira – sa prikrajka čeka. Ma rijekom ću Ti doći Na prstima polako budi se zora na pučini mora šal zate plete ljubav si moja satkana od sjete koljevka nade, to modrina znade Oko struka mi se poput bisera pleti meka pjenušava, drhti, sjeti se sjeti jutrom me nosi dok se budi grad Ej jeko, izvezi mu pjesmu od rime vjetrom ponesi na kućni prag Ako sniva prostri mu od lana sag lišćem u svećarsko ruho odjeni Jeko, kreni na put samo noću korakom tiho miluj mu snove šapni mu do rane zore, da sam tu Ako te kiša prati, na dugu svrati nina, nina, nena, pjevaj joj putem da ga u boje svoje vješto skrije Ako ti sunce podari zrake, idi dalje rijekom ću doći, da mi dodirne dlan
Autorica, studeni 2008. |