Što mi je to vrijeme dalo?

Od rođenja pa do danas sve je moje čežnje pralo, na kišnici vrlo često. I sunčalo na proplanku sve ljubavi moje, vješto. Ponekad me vjetrom odnijelo daleko ne bih li na putu, od pustinje pa do mora, željenu mi ruku srela. Kako li je samo Život htio da mu budem poput vala bijela...opijena u krošnjama cvijeta trešnje. I pijana od radosti.

Kolika su samo prošla kalendarska ljeta... Hvatala me od zanosnih jutra ona tiha sjeta, da Te moram korakom do sunca jednostavno sresti... na prašnjavoj cesti, u pločniku sazdanom od magle.

Niz rijeku sam divlju na lopoču htjela doći... u noći od morske pjene, kako bih se spustila niz ramena Tvoja i tražila sjene na pučini sna. Kadkada me pratila i zora, zrela i crvena. U daljini mi se čini: čujem kako netko pjeva, svira. To me glas Tvoj u tanane strune dira – sa prikrajka čeka.

Ma rijekom ću Ti doći

Na prstima polako budi se zora

na pučini mora šal zate plete

ljubav si moja satkana od sjete

koljevka nade, to modrina znade

Oko struka mi se poput bisera pleti

meka pjenušava, drhti, sjeti se sjeti

jutrom me nosi dok se budi grad

Ej jeko, izvezi mu pjesmu od rime

vjetrom ponesi na kućni prag

Ako sniva prostri mu od lana sag

lišćem u svećarsko ruho odjeni

Jeko, kreni na put samo noću

korakom tiho miluj mu snove

šapni mu do rane zore, da sam tu

Ako te kiša prati, na dugu svrati

nina, nina, nena, pjevaj joj putem

da ga u boje svoje vješto skrije

Ako ti sunce podari zrake, idi dalje

rijekom ću doći, da mi dodirne dlan

Autorica, studeni 2008.