Roman autobiografija

Vesna Miculinić Prešnjak je autorica koja uvijek umije iznenaditi i obradovati svoje čitatelje. Ne samo po temama i motivima. U poeziji grobničku čakavicu uzdiže na jezik za književnu upotrebu; u kratkim pričama za djecu ugrađuje svijet slikovnice, u književnoj kritici i esejistici, i kad ne postoji autorski potpis, znate točno da to proizlazi iz pera „Prešnjak“.

Evo, ova plodna i interesantna autorica pred čitateljima nudi i svoj prvi roman „Na rubu noći“. Riječ je o književnom djelu koje se čita u jednom dahu. Vjerujem da je to najbolja preporuka čitateljima. Roman ima naglašeni autobiografski karakter i u njemu je podcrtan dokumentaristički postupak. Glavni lik je Marta, nježna i osjećajna žena, kojoj se polako ali sigurno pojavljuje sljepilo. Iz toga i proizlazi podnaslov „Igre sjena“. Sa njom kao najveće bogatstvo su njene dvije djevojčice. Iskustvo jednog promašenog braka i književnost, literatura u kojoj ona ne objavljuje samo književna djela i estetske vrijednosti nego postiže i produžava osobno postojanje u jednom kratko danom ljudskom životu. Izlazak iz tunela od poraznih stvari egzistencije, dolazak na svjetlost dana, kako bi se živjelo, gradilo, ljubilo i bio ljubljen; da umiješ sebe darovati drugima, ne misliti pritom koliko ti se za to uzvraća. Sentimentalnost ovog proznog djela u biti prerasta u odu radosti.

Potraga za novim životom ili njegovo daljnje produžavanje, traganje za novim vrijednostima ljudskog postojanja, smješta se u novi prostor i novo vrijeme, to je grad svjetlosti, Pariz. U posljednjim trenucima kad se ispraća stara i kad se treba dočekati Nova godina. Odjednom u buci metroa pojavljuje se još jedan stradalnik i pisac Filip. I on i priče o mnogim ljudskim sudbinama su samo okvir u kojem autorica umilo priča u drugom licu, pritom ispisivajući osobnu životnu priču. U njoj su postavljena mnoga bitna pitanja koja se elementarno tiču čovjeka, života i svijeta. Patrijarhalni kućni odgoj postavlja brojna pitanja oko doma i obitelji, religije i čestitosti, laži i licemjerja, moralnih aspekata, mišljenja i ponašanja. Brak kao institucija kompromisa traži odgovor posvećenosti i teži jedno prema drugome, no isto tako i onu neophodnu mjeru. Onaj osobni, rekli bi, unutarnji svijet lika, odnosno nositelja književne priče, sukobljava se i s njegovim nadnaravnim, i kao po nekom nepisanom pravilu uvijek jedan ružan lik. Tu su rat koji produžava krvarenje, raspadanje nekadašnje velike države, od koje je stvoreno više novih država. Ali s njim su kao mutna rijeka dotekla mnoga nova zla i nesreće. Prešnjak bilježi, priča, piše o ekonomskim krizama, nezaposlenosti, bolesti i siromaštvu. Odlazak iz rodne grude u surovi svijet, u potrazi za vlastitim prijekopotrebnim komadom kruha. U tom smislu ona prekrasno potvrđuje svoje domoljubne dužnosti, boluje i postojano kao njezin slavni prethodnik Petar Preradović poziva sve da se vrate svom domu, obitelji i domovini.

Ovo je trenutak da se naglasi humanost ove autorice i kao ljudskog i kao stvaralačkog bića. Ne samo u svijetu tuđine, Prešnjak i u ljudskom biću otvara stranice usamljenosti, otuđenosti, nostalgije i pesimizma. Ona kao da potvrđuje onu staru misao egzistencijaliste da je čovjek rođen da bude sam i nesretan. No po njenoj osobnoj mjeri ukazujući na nju još jače naglašava potrebu da nam je život jednom dat, a da on nije predaja i kukavičluk nego predstavlja vječitu borbu. Prema toj vječnosti u biti i kao čovjek i kao žena i kao spisateljica usredotočena je Vesna Miculinić Prešnjak. Kako se savladavaju sva zla i nesreće u životu? Treba se voljeti ljude, život i svijet.

Postepeno vraćanje u djetinjstvo dobiva neke posebne /himnične/ dimenzije. Točno te prve susrećemo u početnim redovima ovog djela. Bio si moj dječak, ponekad posvema bos. Živio uz rijeku uz čiju sam se obalu naginjala još dok sam bila mala. Čitao si mi jer sam već tada bila gotovo slijepa, izgovarao najnježnija pisma. Ponekad pjesme. Napamet sam ih znala. Kamo god sam krenula, na svakom sam te raskrižju čekala. I rasla. Valjala se poput pijeska koji si, zaboravljenog uz obalu, prebirao. Mijesio kruščiće i dijelio ih djeci. Već tada si bio meni moj, znani. To su početni redovi koji uvjerljivo i neporecivo bol i nesreću pretvaraju u radost i sreću. Individualizam ili naznaka osobnosti, nepatvorena pripadnost autorice je vidljiva s upotrebom dijalektalnog govora, decidirano dokazujući odakle dolazi i gdje pripada njeno srce. A ona piše od srca i uvijek takoreći samo o srcu piše.

Ono što se posebno treba naglasiti kad se piše o ovom novom djelu Vesne Miculinić Prešnjak – to je njegova struktura. U najsloženijem književnom žanru ona ulazi s konceptom koji je unaprijed smišljen i doslovce ga dosljedno ostvaruje, realizira. Imenujući tendeciozno, a ne postoji niti jedno djelo bez tendencija, ona ga razgrađuje - jedinstvo tog stvaralačkog postupka. Unosi one klasične i ustanovljene, usvojene, a osim toga i estetske vrijednosti romana, i u njega unosi na velika vrata poeziju, iskre mudrosti, polemičke rasprave, kritike i esejistiku, putopise i reportažu, dnevničke ili memoarske zapise.Ova pripovjedačka različitost zatim je opet vraća u svijet na jedan nivo objedinjavanja, ali opet u svijet romana. Ona i u rečenicama decidirano naglašava i značajno ugrađuje osobni moderan poetski senzibilitet. A to trebamo priznati nije nimalo lak posao. Kao ilustraciju navodimo dva kratka fragmenta: Krenuli smo i sutradan, sve dalje, sve dalje. Odjenuli nove halje. Život nam je obraz dao. Kadkada se nasmijao, kao malo dijete. Učio nas šaputai. Kao mati, ispod glasa. Vjetar bi se došuljao, uplitao, zazviždao. Dirao nas oko pasa . I ovaj prekrasan poetski fragment: Hoćeš li mi ipak na prstima doći, poljubit mi obraz kao prvi put... Hoće li se tada proljeće probudit i vijesnici prvi dignut sitne glave. Nijema ću te čekat na pločniku preko puta, da mi pjevaš, da me rukom plodiš, da me na proplanke dodira, kako samo Ti znaš, jednostavno vodiš, vodiš... Sad imamo pravo dodati da je to i poetsko poetični roman.

Oko priče o slijepoj poetesi u romanu „Na rubu noći“ isprepliće se nekoliko izvanredno dobro osmišljenih i ispričanih ljudskih sudbina. Tu je putnik skitnica, avanturist, pisac Filip; bez djece usamljena i nesretna Blanka, vjerna prijateljica iz djetinjstva; priča o Samuelu studentu medicine iz Sudana, potom poznatom doktoru specijalistu koji će se udomiti u novoj zemlji; o inženjeru Mladenu, Martinom suprugu otuđenom od doma i obitelji, posvećen radu i osobnoj karijeri; prijateljica Nevenka koja je uvijek nagovara na pisanje. Treba se misliti kroz pisanje, poručuje autorica. Tako ona u svom prvom romanu trajno memorira stranice osobnog života i iskustva. Struktura ovog djela ostvaruje se kroz postupak ugrađivanja odnosno objedinjavanja fragmenata u jednu cjelinu. Roman je sastavljen od 25 većih ili manjih fragmenata od kojih neki nemaju niti po jednu stranicu.